Čini mi se neverovatno da usred aktuelnog haosa i rasprava o nazadovanju obrazovanja u Sjedinjenim Državama zaboravljamo koji je osnovni uzrok za takvo stanje. Naši su se učenici radikalno promenili. Današnji učenici nisu one iste osobe kojima je naš obrazovni sistem bio namenjen. Današnji učenici nisu samo znatno drugačiji od starijih učenika, nisu samo promenili sleng, odeću, ukrase na telu ili stil, kao što se to događalo u prethodnim generacijama. Dogodio se zaista velik prekid. Mogli bismo to nazvati čudom - događajem koji je tako temeljno promenio stvari da povratka više nema. To takozvano čudo jeste pojava i brzo širenje digitalne tehnologije u poslednjim decenijama 20-og veka. Današnji učenici - od vrtića do fakulteta - prva su generacija koja je odrasla uz novu tehnologiju. Čitav su život njome okruženi i koriste računare, videoigrice, digitalnu audio tehniku, video kamere, mobilne telefone i sve druge igračke i alate digitalnog doba. Prosečni učenik današnjice će provesti manje od 5.000 sati čitajući, ali više od 10.000 sati igrajući video-igrice, (a da ne pominjemo 20.000 sati gledajući televiziju). Kompjuterske igre, e-mejl, Internet, mobilni telefoni i neposredna razmena poruka integralni su delovi njihovih života. Sada je jasno da kao posledica tog sveprisutnog okruženja i količine interakcije s njim, današnji učenici razmišljaju i obrađuju informacije na elementarno drugačiji način od svojih prethodnika. Te razlike idu puno dalje i dublje nego što mnogi nastavnici pretpostavljaju ili shvataju. Različite vrste iskustava dovode do različitih struktura mozga, kaže dr. Bruce D. Berri s medicinskog fakulteta Bejlor. Kao što ćemo videti u sledećem pasusu, vrlo je verovatno da su se mozgovi studenata telesno izmenili - i drugačiji su od naših - kao rezultat načina na koji su odrasli. Bez obzira da li je to doslovno tačno, sa sigurnošću možemo reći da su se promenili uzorci njihovog razmišljanja. U nastavku ću se posvetiti tome kako su se izmenili. Kako da nazovemo te nove studente današnjice? Neki ih nazivaju N- [za Net] -gen ili D- [za digitalna] -generacija. Najkorisniji naziv koji sam našao bio je Digitalni urođenici. Današnji su studenti izvorni govornici digitalnog jezika računara, videoigrica i Interneta. Šta smo onda mi ostali? Mi koji nismo rođeni u digitalnom svetu, ali smo se u jednom trenutku u životu našli očarani novom tehnologijom te prihvatili mnoge ili većinu njenih vidova, uvek ćemo biti digitalni pridošlice. Važno je razlikovati ta dva pojma zato što dok digitalni pridošlice uče da prihvate novo okruženje - poput svih pridošlica, neki bolje, neki slabije - uvek u određenoj meri zadržavaju svoj naglasak, odnosno ostaju jednom nogom u prošlosti. Pridošlički naglasak ogleda se u činjenici da će nam pri traženju neke informacije Internet biti tek drugi izbor, a ne prvi, ili da ćemo prvo pročitati uputstva za korišćenje nekog programa, a nećemo pretpostaviti da će nas program sam naučiti kako da ga koristimo. Današnja starija generacija socijalizirala se na neki drugi način i sada uče novi jezik. A jezik koji naučimo kasnije u životu, govore naučnici, skladišti se u drugom delu mozga. Hiljadu je primera stranog naglaska digitalnih pridošlica. Neki od njih su ispisivanje e-pošte (ili još gore - zamolite vašu sekretaricu da to učini za vas); potreba da odštampate dokument da biste ga uredili (umesto da ga uređujete na računaru); te dovođenje ljudi u vašu kancelariju da biste im pokazali zanimljivu web stranicu (umesto da im pošaljete njenu adresu). Siguran sam da se i sami možete, bez puno napora, dosetiti kojeg primera. Moj je najdraži primjer kad me neko nazove da bi pitao jesam li dobio njegov e-mail? Mi koji smo digitalni pridošlice možemo se, i trebamo, smejati sebi i svom naglasku. Ali nije to samo šala. Stvar je vrlo ozbiljna jer je danas najveći problem u obrazovanju činjenica da naši nastavnici kao digitalni pridošlice koji govore zastarelim jezikom (jezikom preddigitalnog doba) teškom mukom poučavaju populaciju koja govori potpuno novim jezikom. Da ovo stajalište ne bi ispalo radikalno, umesto opisno, dopustite da izdvojim neke probleme. Digitalni urođenici navikli su ubrzano primati informacije. Vole paralelno obrađivati i raditi nekoliko poslova istovremeno. Više vole da slike prethode tekstu, nego obratno. Skloniji su nasumičnom pristupu (kao u hipertekstu). Najbolje rade u Internet okruženju. Uživaju u trenutnim zadovoljstvima i čestim nagradama. Skloniji su igrama nego ozbiljnom radu. (Da li vam je išta od ovoga poznato?) Međutim, digitalni pridošlice obično ne cene nove osobine urođenika koje su ovi usvojili i usavršili s godinama interakcije i vežbe. Urođenicima su ove veštine apsolutno strane, oni su učili polako - pa tako i poučavaju - korak po korak, jedno po jedno, pojedinačno i iznad svega, ozbiljno. "Moji učenici jednostavno ne ______ kao pre," tuže se digitalni pridošlice. Ne mogu da ih nateram da ______ ili ______. Nimalo ne cene _______ ili ______. (Popunite praznine, mogućnosti su raznolike.) Digitalni pridošlice smatraju da njihovi učenici ne mogu uspešno da uče dok gledaju televiziju ili slušaju muziku, zato što oni sami (pridošlice) to ne mogu. Naravno da ne mogu - nisu to vežbali za vreme svog razvoja. Digitalni pridošlice smatraju da učenje ne može (ili ne sme) biti zabavno. Zašto bi mislili drugačije - nisu odrastali učeći uz, npr. emisiju "Sesame Street". Na veliku žalost svojih nastavnika - digitalnih pridošlica, ljudi koji sede u njihovim učionicama odrasli su na vrtoglavim brzinama videoigrica i MTV-ja. Navikli su na trenutnost hiperteksta, preuzimanje muzike, telefone u džepovima, biblioteke na računarima, direktnu razmenu poruka. Na mreži su veći deo svog života. Imaju malo strpljenja za predavanja, logiku korak po korak i poučavanje na način ispričaj/ispitaj. Nastavnici pridošlice pretpostavljaju da su učenici isti kao što su oduvek bili te da će iste metode koje su bile delotvorne za nastavnike kad su bili učenici, delovati i na njihove današnje učenike. Ta pretpostavka više ne vredi. Današnji učenici su drugačiji. "www.gladan.com" kaže dečak iz vrtića u vreme ručka. "Kad god idem u školu, moram se isključiti sa neta" žali se jedan srednjoškolac. Zar digitalni pridošlice to ne mogu primetiti ili ne žele? Sa stanovišta urođenika, poučavanje digitalnih pridošlica često nije vredno pažnje u poređenju sa svime drugim što doživljavaju, a onda ih nastavnici optužuju što nisu dovoljno pažljivi!
I oni to sve češće ne žele podnositi. "Pohađao sam cenjeni koledž na kojem su svi profesori bili s MIT-a", kaže bivši student. "Ali sve su vreme samo čitali iz svojih udžbenika. Odustao sam". U internetskom zanosu iz ne tako davnog vremena - kada je posla bilo u izobilju, osobito u područjima u kojima škola nije pružala veliku pomoć - to je bila stvarna mogućnost. Međutim, neuspela internetska generacija vraća se u školu. Moraće se ponovo suočiti sa jazom između pridošlica i urođenika i imaće još više problema s obzirom na ne tako davna iskustva. I stoga će ih biti još teže poučavati na tradicionalan način - kao i sve ostale digitalne urođenike koji su već u sistemu. Nastaviće se...
0 Comments
|
Kategorije
All
Arhiva članaka
June 2022
|